E020 Tinitus - vječni zvuk moždanog alarma

Govornik 1 Možemo li uopće zamisliti da nekome ovaj da nekome netko useli u glavu, postavi neku prastaru vatrogasnu sirenu i doslovno nikada ni na 1 jedinu sekundu ne prestane vrtjeti onu ručku. Govornik 2 Pa zvuči kao scena iz nekog horor filma, zapravo. Govornik 1 Da mislim pokušavaš zaspati, a sirena zavija čitaš knjigu. Ona i dalje zavija, razgovaraš s prijateljima i taj visoki prodorni zvuk se nekako probije kroz apsolutno svaku izgovorenu riječ. I mislim milionima ljudi ovo nije nikakva stilska figura. Nije neka neznam metafora za svakodnevni stres. Govornik 2 To im je doslovno svakodnevice. Govornik 1 Govorimo o tinitusu o tom fenomenu koji ljudskom organizmu jednostavno ne dopušta da se pošteno odmori od pa od vlastite svijesti. Govornik 2 Zove materijale koje danas analiziramo. Mislim imamo pred sobom stvarno iznimno zanimljive kliničke studije. Govornik 1 Baš duboke neurološke analize, da? Govornik 2 Upravo to i ta najnovija istraživanja u arhitekturi spavanja. Cilj nam je zapravo u ovoj našoj današnjoj dubinskoj analizi potpuno dekonstruirati. Taj je taj fantomski zvuk. Govornik 1 Da pokažemo da to nije tek neki ono puki problem s uhom ili nekim neizlječivi kvar na koje bi se ljudi eto. Treba li jednostavno naviknuti? Govornik 2 Želimo pokazati da je to 1. Pa duboko ukorijenjeni nevjerojatno složen poremećaj moždane aktivnosti i općenito našeg tjelesnog sustava za uzbunu. Govornik 1 A subjektivni opis iz ovih naših izvora su stvarno pa variraju, ali su nevjerojatni. Za nekoga je to nesnosan zvuk prenapete žice, a za drugoga neprekidno brujanje nekog ne znam pokvarenog transformatora. Govornik 2 Ti podstanar neprestano pušta neku buku, svi oni zapravo dijele tu istu iscrpljujuću stvarnost i upravo taj isključivo subjektivni doživljaj je desetljećima činio dijagnostiku izrazito kompliciranom. Govornik 1 Frustrirajućom za pacijente mogu zamisliti. Govornik 2 Apsolutno mislim, liječnici bi pregledali uho, vidjeli bi da fizički nema nikakvog vanjskog izvora zvuka. Govornik 1 Slegnuli ramenima. Govornik 2 Pa da doslovno to stara ona klasična udžbenička medicinska objašnjenja su nudila vrlo linearnu sliku tog procesa. Znači ideja je bila ovakva duboko u unutarnjem uhu. Imamo one sićušne slušne stanice za dlačicama. Govornik 1 Citiraju zvuk. Govornik 2 Točno i sad zbog starosti ili recimo izloženost jakoj buci i možda neki infekcije. Dio tih stanica jednostavno odumre. Govornik 1 Problem s prijenosom. Govornik 2 Mozak odjednom primijeti da mu ovaj nedostaju zvučne informacije iz okoline na nekoj specifičnoj frekvenciji. Zbog toga se onda aktivira njegov kompenzacijski mehanizam. Govornik 1 Rješiti problem. Govornik 2 Da mozak pokušava nadoknaditi taj gubitak sluha i doslovno odvrne gumb za pojačavanje zvuka na maksimum. Govornik 1 Kao da pojača osjetljivost. Govornik 2 Upravo to i posljedica tog pojačavanja je pojava tinitusa. Mozak počne stvarati vlastiti zvuk kao neku raštiman u violinu u napuštenoj dvorani, što bi onda u obliku neuralne mikrofonije beskonačno odjekivalo. Govornik 1 Znaš ta klasična teorija zapravo ima smisla onako na 1 čistoj intuitivnoj razini. Unedo idemo ovo raspakirati jer me podsjeća na 1 situaciju ovaj sa starim televizorima. Govornik 2 A misliš na onaj šum? Govornik 1 Da kao kad ti se pokvari signal na televizoru i slika s izgubi i koja ti je 1 reakcija uzmeš onaj daljinski i pojačaš ton do kraja jer se nadaš da ćeš ne znam ipak čuti makar neki komadić vijesti. Govornik 2 Tamo. Govornik 1 Dobiješ samo nesnosno glasno šuštanje. Znači televizor proizvodi buku samo zato što očajnički traži signal kojeg više nema. Govornik 2 Logija za ono što se fizički događa na razini slušnog korteksa da neuronska buka nastaje baš zato što mozak pokušava čuti nešto čega jednostavno nema. Govornik 1 Jasno. Govornik 2 Ali tu postoji 1 preokret to mehaničko objašnjenje, samo 1 mali dio priče. Nikako nova istraživanja nam pokazuju da nam ta tvoja teorija o pokvarenom televizoru, iako dobra ne daje odgovore na neka ključna pitanja. Govornik 1 Na primjer, što nam fali. Govornik 2 Pa recimo ako je tinitusa mo isključivo posledica oštećenja sluha i tog pojačavanja signala, zašto onda dvoje ljudi sa sličnim oštećenjem sluha nemaju istu sudbinu? Zašto 1 razvije tinitus a 2 ne? Govornik 1 Stvarno postoje ljudi koji izgube sluh, a ne izuzima u ušima. Govornik 2 Apsolutno i tu onda ulazimo u sferu te spontane moždane aktivnosti kojom se baš detaljno bavila. Ona studija sa sveučilišta u oksfordu. Govornik 1 Aha misliš na rad onog istraživača linusa mlinskog tamo iz 2020. I druge? Govornik 2 Studija njihova radna hipoteza počiva na proučavanju dubokog spavanja onog takozvanog ne rem sna. Govornik 1 Barem meni postaju pomalo kontraintuitivno mislim svi mi znamo da nam san treba da bismo se onako ugasili i odmorili, ali kako točno taj ne rem san fizički utječe na taj fantomski zvuk u mozgu što se dogodi s tom neuronskom bukom kad mi zaspimo. Govornik 2 Tokom tog dubokog sna ljudski mozak ulazi u 1. Jako specifično stanje, on se ne gasi u potpunosti, to je zabluda. Govornik 1 Znači i dalje je aktivan. Govornik 2 Da, ali mijenja način na koji ti naši neuroni međusobno komuniciraju. Mozak počinje generirati one spore goleme, sinkronizirane valove, električne aktivnosti, tzv. Delta valove. Govornik 1 Ide na eeg u. Govornik 2 Nužnu tu zamisliti kao milijune neurona koji eto istovremeno ukidaju, a zatim istovremeno utješnu i tako stvaraju 1 pravilan ritam. Govornik 1 Na stadionu. Govornik 2 Baš tako ti spori valovi putuju kroz moždanu koru i njihova funkcija je, između ostalog prigušivanje te neke nepotrebne aktivnosti. Oni bi potencijalno mogli, kako da kažem, pregaziti tu kaotičnu neuronsku buku koja inače stvara tinitus. Govornik 1 A na čiji duboki san bi trebao djelovati kao neka prirodna kočnica. Govornik 2 Točno ti sinkronizirani valovi doslovno prisiljavaju hiperaktivne slušne neurone na pauzu. San bi trebao resetirati cijeli taj sustav. Govornik 1 Na čitanje ugrađenim mehanizmom protiv mikrofonije, ali čekaj tu dolazimo do 1 stvarnog golemog logičkog problema naći svi naši izvori govore o tome kako ljudi koji pate od tinitusa imaju mislim stravičnih problema s nesanicom. Govornik 2 Da sa njim je jako narušen. Govornik 1 Ih duboki san može resetirati i djelovati kao kočnica. Zašto se taj proces jednostavno ne dogodi? Zašto se ljudi jednostavno ne naspavaju? I onda se probude, ne znam u tišini. Govornik 2 Ono što je ovdje fascinantno jest da odgovor leži u 1. Fenomenu koji znanstvenici nazivaju modelom lokalne budnosti. Govornik 1 Lokalne budnosti, što bi to točno značilo. Govornik 2 Pa problem je u tome što sam ti ni tu zapravo aktivno sabotira mogućnost da mozak uopće uđe u taj duboki obnavljajući san. Znači zamisli da je mozak noću 1 ogroman višemilijunski grad. Govornik 1 Grad. Govornik 2 Padne mrak. Pa gotovo cijeli grad ide spavati promet polako staje ulice se prazne, svjetla se gase u svim onim zgradama. E, ali zbog onoga oštećenja u slušnom sustavu postoji 1 jedini kvart u tom gradu. Govornik 1 Mali dio slušnog korteksa. Govornik 2 Upravo to 1. Kvart u kojem su svjetla i dalje upaljena trešti glazba na najjače, lupa se vratima i traje divlji tulum. Taj 1 izolirani hiperaktivni kvart. Doslovno odbija sudjelovati u globalnom odmoru i. Govornik 1 Pretpostavljam da taj 1 bučni kvart onda drži cijeli taj naš imaginarni grad na rubu živaca. Znači ne dopušta ostatku mozga da potone u onu fazu sporih valova. Govornik 2 I tu se onda stvara taj neurofiziološki ping pong. Govornik 1 Začarani krug. Govornik 2 S 1 strane taj tulum u kvartu sprečava mozak da generira spore valove budući da nema tih sporih valova, nema ni one prirodne kočnice koja bi trebala stišati tinitus. Govornik 1 A onda nedostatak sna dodatno pogoršava stvar. Govornik 2 Zbog lošeg sna mozak postaje još ranjiviji i puno reaktivni na podražaje. Pa idućeg dana taj fantomski zvuk postaje još glasniji, nekako agresivniji. Govornik 1 A što je zvuk agresivniji, to je sljedeće noći, valjda još teže zaspati. Govornik 2 Tinitus nije samo puko zujanje, to je sustavni slom sposobnosti našeg mozga da napravi onu normalnu tranziciju iz budnosti u odmor. Govornik 1 Gledaj ako se taj cijeli tulum odvija isključivo u mozgu. Kako ga mislim kako ga znanost uopće može mjeriti i proučavati, jer ovdje dolazimo do onog dijela u izvorima koji mi je bio, pa apsolutno najneobičniji govorim o onoj studiji iz časopisa plos van iz 2020. I četvrte godine. Govornik 2 Znam na što misliš studije sa životinjama. Govornik 1 Proučavali su životinjske modele i to specifično pitome tvorove ili ferrette, kako ih zovu kad sam to čitao, moram priznati, bio sam baš prilično skeptičan. Govornik 2 Zbog korištenja životinja. Govornik 1 Ma razumijem ja da znanost koristi životinje za te stvari, ali čekaj malo kako uopće možemo znati da tvoru zvoni u ušima? Mislim, ne može nam to reći, ne možemo mu isprintati upitnik da ga ispuni, zar ne? Govornik 2 Istinu te oduvijek bio valjda najveći izazov u proučavanju tinitusa u laboratoriju ne možemo ovisiti o verbalnoj potvrdi. Zato su ti znanstvenici razvili stvarno genijalne i sofisticirane bihevioralne testove. Govornik 1 Kako to točno funkcionira? Govornik 2 Životinje se 1 u zdravom stanju. Treniraju da prepoznaju kratke, baš nagle prekide zvuka. Znači, pušta im se neki kontinuirani pozadinski šum i onda se napravi djelic sekunde apsolutne tišine. Govornik 1 I životinja nauči reagirati na tu malu pauzu. Govornik 2 Točno, međutim, nakon što te životinje pretrpe neku akustičnu traumu, znanstvenici primjećuju drastičnu promjenu u ponašanju. Govornik 1 Što više ne reagiraju na tišinu. Govornik 2 Upravo tako, odjednom prestanu reagirati na te pauze u zvuku. Pretpostavka koja je poslije višestruko potvrđena je jest da te životinje više uopće ne percipiraju tišinu jer im njihov vlastiti unutarnji tinitus neprestano popunjava tu zvučnu prazninu. Govornik 1 Znači testiraju prisutnost tišine umjesto prisutnosti zvuka. Oduševljen sam. To je iznimno pametan pristup, ali ovaj to je i dalje samo praćenje ponašanja, a ono uvijek može biti podložno o ne znam našoj interpretaciji. Znanstvenici su valjda tražili neke fizičke dokaze. Govornik 2 Jesu naravno tu onda prelazimo s pukog promatranja ponašanja na čvrstu biologiju. Istraživači su im mjerili specifične markere tijekom sna. Konkretno govorimo o takozvanim evociranim potencijalima slušnog moždanog debla kao IORGE markerima kako bi točno pratili. Govornik 1 Što te prekidam, ali evocirani potencijali slušnog moždanog debla. Mislim ovo zvuči kao nešto ravno iz priručnika za kvantnu fiziku. Što točno oni tamo mjere kakvi su to potencijali? Govornik 2 U redu, ajmo to pojednostaviti da svima bude jasno moždano deblo je zapravo ona je najstariji primitivni dio našeg mozga. On spaja kralježničnu moždinu s ostatkom mozga kroz njega prolaze apsolutno svi zvučni signali na svom putu od uha do slušnog korteksa. Govornik 1 Kabel. Govornik 2 Točno. Kad zvuk uđe u uho, on stvara mikroskopske električne iskre, odnosno impulse, dok putuje kroz to deblo ti električni impulsi su ti spomenuti evocirani potencijali. Govornik 1 Znanstvenici su doslovno mjerili te električne iskre da vide koliko je taj slušni put aktivan. Govornik 2 I otkrili su da kod životinja s tinitusom ti električni signali pokazuju neku stalnu nenormalnu hiperaktivnost, dok su životinje budne. Govornik 1 Sve vrišti od signala. Govornik 2 Da. Ali i ovo je sad ključno otkriće kada bi te iste životinje napokon uspjele zaspati onim dubokim snom. Svi ti znakovi hiperaktivnosti bi se pa dramatično smanjili. Znanost nam tu jasno govori, da san i tinitus dijele, kako bismo to nazvali isti hodnik isti osigurač. Govornik 1 Nevjerojatno znači ako sam tako učinkovito smanjuje tu hiperaktivnost, a sam tinitus nam s druge strane ne da spavati, onda je potpuno jasno zašto se pacijenti osjećaju onako kao da su zarobljeni. Govornik 2 Apsolutno, to je prava zamka. Govornik 1 Ali ovdje postaje stvarno zanimljivo. Mislim, tu priča postaje još ozbiljnija jer izgleda da taj 1 nemirni kvart u mozgu ne remeti samo naš san. Govornik 2 Ne posljedice idu puno šire od toga. Govornik 1 Prema onim podacima iz istraživačkog centra u bostonu iz bolnice mascarell brigom da se hiperaktivnost nekako prelijeva na doslovno cijelo tijelo, prelazimo iz sfere onog ovome zujanje izluđuje u mjerljivu biologiju. Govornik 2 Da pronašli su objektivne biomarkere na mjestima gdje ih pa većina ljudi nikada ne bi očekivala. Govornik 1 Promatrali su lica pacijenata. Je li tako? Otkrili su da ljudi s kroničnim tinitusom imaju puno manje spontanih sitnih mikro reakcija na licu. Govornik 2 Lica su im nekako mirnija u tom pogledu. Govornik 1 Ali s druge strane, njihove zjenice pokazuju nevjerojatne promjene. Mjerili su im reakcije na neugodne zvukove i pokazalo se da im se zjenice puno brže i puno snažnije šire. Govornik 2 To je bio ključan nalaz te studije da. Govornik 1 Sad tu trebam tvoju pomoć, mislim koliko ja razumijem ovu našu osnovnu ljudsku biologiju. Zjenice se šire kad recimo uđem u mračnu prostoriju da upiju više svjetla ili kad se jako jako prestrašimo nečega. Kakve veze za boga ima širenje zjenica s neprekidnim zvukom uhu zjenice se valjda ne šire iz hira. Govornik 2 Odlično pitanje zjenice se definitivno ne šire iz hira. Ako ovo povežemo sa širom slikom, širenje zjenica ovdje nije nikakav optički refleks. Ono je 1 od najpouzdanijih indikatora da nam se aktivirao autonomni živčani sustav. Govornik 1 Koji kontrolira stvari. Govornik 2 Točno i to specifično. Njegov simpatički dio to je naš drevni sustav za preživljavanje, svima poznat kao mehanizam borbe ili bijega fajt flr freeze. Govornik 1 Jasno, ali kako to funkcionira. Govornik 2 Pa kada naš mozak registrira neku prijetnju, on istog trena potpuno automatski pumpa adrenalin ubrzava rad srca i naravno širi zjenice kako bismo mi bolje vidjeli potencijalnog predatora. Govornik 1 Znači tijelo se sprema za akciju, ali. Kakvog predatora mislim govorimo o zujanju u ušima. Znači li to da mozak ovaj fantomski zvuk doslovno tumači kao nekog predatora u grmlju koji nas drži budnima? Cijelu noć nema nikakvog medvjeda tu. Govornik 2 Bilo kakvi iznenadni, nepoznati ili evo neprekidni zvukovi u prirodi najčešće doista znače opasnost. Govornik 1 Ah ima logike. Govornik 2 Mozak osobe s tinitusom taj zvuk jednostavno ne tumači kao nekakvu bezazlenu u dosadnu smetnju. Njegovi duboki centri ga tumače kao stalnu prijetnju, a budući da taj zvuk nikada ali baš nikada ne prestaje. Govornik 1 Mozak misli da predator nikad ne odlazi. Govornik 2 Upravo to tijelo ostaje zaključano u tom stanju konstantne pripravnosti. Ljudi su doslovno našpanani 20:04 sata dnevno. Govornik 1 Znači tinitus nam hakira cijeli alarmni sustav i to onda savršeno objašnjava zašto to nije samo iritantno nego fizički iscrpljuje cijeli organizam. Govornik 2 Da, to je strašan stres za tijelo. Govornik 1 Čitajući to u materijalima, sjetio sam se 1 situacije, svi koji rade u nekim uredima ili korporacijama. Su to sigurno doživjeli. Znaš ono kad netko slučajno pošalje neki bezvezni i mail na adresu doslovno cijele tvrtke. Govornik 2 Najgora noćna mora svakoga it jevca. Govornik 1 I onda se nađe neki pametnjaković koji klikne ripla jool tražeći da ga se makne s liste. Zatim se stotine drugih ljudi uključe i isto počnu klikati ripla july vičući na ove 1 da prestanu slati mailove. Govornik 2 Svi viču na sve. Govornik 1 Da notifikacije iskaču svake sekunde, serveri se ruše, svi su beskrajno frustrirani, a nitko zapravo ne rješava onaj osnovni problem i ta panika i ta buka samo rastu. Govornik 2 Točno tako izgleda taj naš autonomni živčani sustav kad ga preplavi tinitus. Govornik 1 Potpuno dezorganiziran sustav. Govornik 2 Beskonačan lanac lažnih alarma gdje svaki dio šalje signal za uzbunu, a nitko nema pojma kako ugasiti te obavijesti. Ali pazi tu dolazimo do nečeg jako važnog. Upravo ta spoznaja da je tinitus fizički mjerljiv problem prenapregnutog živčanog sustava u potpunosti mijenja današnju paradigmu liječenja. Govornik 1 Što se točno mijenja? Govornik 2 Od onih starih grubih ideja da to treba rješavati nekim kirurškim rezanjem po uhu. Umjesto toga, znanost se okreće puno sofisticiranijim alatima prema onome što volimo nazivati neurološkim hakiranjem. Govornik 1 Rješenja koja se spominju u materijalima, mislim tu, moram priznati da sam bio baš fasciniran razvojem tehnologije. Govornik 2 Otišla daleko. Govornik 1 Čitao sam OTRTU onoj tinitus channing terapiji. To je valjda učenje mozga da s vremenom počne ignorirati taj zvuk, baš kao što naučimo ignorirati. Ne znam brujanje klima uređaja. Govornik 2 To je terapija navikavanja. Govornik 1 Ali onda se spominje i takozvana bimodalna stimulacija, a to zvuči pa doslovno kao neka znanstvena fantastika. Govornik 2 Mnogim. Potpuno nerealno. Govornik 1 Pazi ovo puštaju pacijentu nekakve frekvencijske zvukove kroz slušalice, AU isto vrijeme mu daju male blage električne impulse na kožu ili što mi je bilo apsolutno najduže na sam jezik. Govornik 2 Znam zvuči pomalo bizarno kad se tako kaže. Govornik 1 Možeš li mi objasniti u čemu je štos? Koja logika iza toga da nekome tko ima problem sa zujanjem u uhu dajemo male elektrošokove po jeziku? Kakve veze ima jezik suhom? Govornik 2 Pa logika se zapravo temelji na onome što u znanosti zovemo neuroplastičnost. To je ona zadivljujuća sposobnost našeg mozga da se fizički mijenja, da stalno stvara neke nove neuronske veze. Govornik 1 Mijenjati ali jezik? Govornik 2 Gledaj, istraživači su shvatili 1 ključnu anatomsku stvar, osjetilni sustav našeg lica i jezika znači onaj sustav koji prenosi osjet dodira IS druge strane naš slušni sustav, oni se zapravo susreću. Govornik 1 Susreću se u mozgu. Govornik 2 Da isprepliću se na 1 vrlo specifičnom mjestu u moždanom deblu u strukturi koja se zove dorzalna kohlearna jezgrica. Govornik 1 Znači žice za sluh i te žice za dodir lica. Prolaze kroz potpuno istu ne znam razvodnu kutiju. Govornik 2 Savršen izraz razvodna kutija kod tinitusa prisjetimo se, slušni neuroni su zapeli u onoj hiperaktivnoj petlji. Neprestano viču jedni na druge. Bimodalna stimulacija je način da se taj začarani krug razbije. Mi pacijentu puštamo zvuku uho i istovremeno mu stimuliramo jezik. Time prisiljavamo tu moždanu razvodnu kutiju da prima 2 sasvim različita signala u isto vrijeme. Na neki način i kad se to ponavlja dovoljno dugo zbog te neuroplastičnosti, mozak počinje raspetljavati one loše neuronske čvorove. Prisiljen je obratiti pozornost na taj novi vanjski zvučni podražaj udružen s fizičkim dodirom, umjesto da sluša svoju vlastitu unutarnju buku, on se takoreći resetira. Govornik 1 Znači neuroplastičnosti je stvorila problem pojačavši signal, a mi sad istu tu plastičnost. Turisti mu da prepišemo kod. Govornik 2 Upravo to. Govornik 1 Ali slušaj i što sve to zapravo znači za običnog čovjeka da budemo sasvim realni, bez ikakvog uljepšavanja ne želimo davati nikakvu lažnu nadu slušateljima. Govornik 2 Apsolutno se slažem, to nam je jako važno. Govornik 1 Hoćemo li mi sad ne znam piti čaj od matičnjaka, popraviti san, staviti slušalice i taj tinitus će čarobno nestati. Je li ovo konačno taj dugo očekivani lijek? Govornik 2 Najveća pogreška koju ovdje možemo napraviti jest upasti u neki jeftini senzacionalizam. Zato moramo biti potpuno surovo iskreni. Govornik 1 Nema čarobnog štapića. Govornik 2 Nema, nemamo čarobnu pilulu i nemamo nikakav prekidač koji će trajno i momentalno ugasiti tinitus kod svakog živog pacijenta nema brzog rješenja, ali imamo nešto što je dugoročno gledano zapravo puno važnije. Imamo napokon ispravan model problema, znaš, dosad se pacijentima davala terapija za spavanje ili neka sredstva za smirenje, čisto kao nekakva pa kozmetika. Govornik 1 Da se malo ublaži patnja. Govornik 2 Ali danas znanost shvaća da to nije kozmetika. Ciljano liječenje, nesanice i stišavanje tog simpatičkog živčanog sustava predstavlja izravan do slova napad na samu fizikalnu arhitekturu tinitusa. Govornik 1 Znači rješavanje stresa i nesanice više nije samo popratna stvar. To je liječenje samog motora, fizio patologije poremećaja. Govornik 2 Smanjivanje stresa mu doslovno uskraćuje ono pogonsko gorivo, a uz to imamo i ove objektivne biomarkere. Govornik 1 Ono širenje zjenica. Govornik 2 Da ti biomarkeri napokon daju znanstvenicima i liječnicima objektivno mjerilo liječnik napokon može točno izmjeriti djeluje li recimo ona bimodalna terapija zaista na umirivanje živčanog sustava ili se pacijent samo placebo efektom osjeća malo bolje. Govornik 1 Igre jer znamo što radimo, zato valjda izvori toliko inzistiraju na tom multidisciplinarnom pristupu. Govornik 2 Apsolutno ne može to rješavati, samo audiolog trebaju nam neurolozi, psiholozi, pa stručnjaci za san čak je urolozi u nekim širim slikama stresa moramo liječiti cijeli tjelesni sustav, a ne gledati samo 1 organ. Govornik 1 Znači kada saberemo sve što smo u ovoj našoj dubinskoj analizi prošli postaje savršeno jasno zašto je tinitus godinama bio takav. Govornik 2 Bauk. To definitivno nije nekakva halucinacija. Govornik 1 Nije i nije ono bezazleno slatko zujanje u uhu to je 1 iznimno sofisticiran slom moždanih funkcija. Mozak jednostavno ne uspijeva izolirati taj 1 ajmo reći hiperaktivni kvart i odbija dopustiti ostatku organizma da pređu u onu globalnu tišinu i odmor. Govornik 2 Upravo tako. Govornik 1 I ovaj novi način razumijevanja nas na pukom i rekao bih nepovratno udaljava od one strašno frustrirajuće rečenice. Govornik 2 Kojoj točno? Govornik 1 Pa one s kojom se koliko vidimo po materijalima suočio gotovo svaki pacijent. Sve vam je u redu suhom, morat ćete se jednostavno naviknuti na to. Govornik 2 To je bilo porazno za čuti. Govornik 1 Znanost je sada jasno fizički dokazala da živčani sustav tih ljudi doista odbija spustiti onaj noćni zastor i da to nije samo u vašoj glavi onako kako se to ranije s prijezirom odmahivalo rukom. Govornik 2 Spomenuo si tu frazu nije samo u vašoj glavi i mislim da nas to za sam kraj dovodi do 1 zbilje iznimno provokativnog pitanja. Govornik 1 Misliš? Govornik 2 Pa nečega o čemu itekako vrijedi dublje promisliti na temelju svega ovoga što smo danas naučili. Mislim, gledaj ako je ljudski mozak sposoban stvoriti neki fantomski zvuk. Govornik 1 Zvuk koji ne postoji izvana. Govornik 2 Da iako taj fantomski zvuk može u tolikoj mjeri iz temelja promijeniti cijelu arhitekturu našeg spavanja, ako može oteti kontrolu nad autonomnim živčanim sustavom i držati naše srce i cijelo tijelo u stanju konstantne pripravnosti. Pretty pazi. Potpuno nepostojećim predatorom. Govornik 1 Slažem se, to je zastrašujuća moć mozga kamo ciljaš s tim. Govornik 2 Pa možemo se sasvim legitimno zapitati nisu li možda i neki 2 složeni i iscrpljujući zdravstveni problemi? Zapravo ista priča, oni problemi o kojima medicina još uvijek vodi teške debate. Pa recimo na neobjašnjivu kroničnu bol u leđima bez vidljivog uzroka ili na sindrom kroničnog umora ili recimo onu zloglasnu fibromialgiju ii moždanu maglu koju ljudi osjećaju dugo nakon što prođe neka viroza. Govornik 1 Brain fog. Govornik 2 Točno možemo se zapitati nisu li to sve zapravo samo malo drugačije varijacije na ovu istu temu. Govornik 1 Želiš reći da su to možda neki 2 lokalni tulumi u kvartu? Govornik 2 Upravo to. Neki 2 lažni alarmi koji su se zaglavili i koji sad sustavno zbunjuju. Cijeli naš neurološki sustav drži cijeli organizam taocem vlastite hiperaktivnosti. Govornik 1 To je nevjerojatna zbilja nevjerojatna i pomalo zastrašujuća misao za ostaviti ljudima za kraj. Kronična stanja uopće nisu oštećenja na periferiji nego alarmi koji nikako da se ugase gore u središnjici. U svakom slučaju, dok znanost tek kreće u to raspetljavanje i traženje načina kako pogasiti ta svjetla, najvažnija poruka ove naše dubinske analize jest potvrda stvarne patnje. Govornik 2 Blema. Govornik 1 Ako se svi mi ikada nađemo u situaciji da nas noću maltretira onaj podstanar sa sirenom, barem sada znamo da nam se ne priviđa i da je neuro znanost napokon upalila svjetlo na taj problem.